Prvi dan vrtića iz dječje perspektive

Kako izgleda prvi dan vrtića iz dječje perspektive? Male tajne njihovih velikih osjećaja i razmišljanja te savjete kako se što bolje pripremiti za ovaj veliki korak donosi nam Melina Banić, mag.praesc.educ.

Danas sam čuo/la da idem u vrtić. Ne znam još što je vrtić. Mama kaže da ću se tamo igrati, upoznati prijatelje, pjevati, plesati i puno toga naučiti. Tata kaže da će mi biti super.

Mama je, međutim, već tri puta pitala tatu jesu li sigurni da će me tamo dobro čuvati.

Mislim da se ona malo više brine od mene. A možda i ne. Jer ja imam nekoliko važnih pitanja.

Tko su ti ljudi koje ću tamo upoznati? Tko će me zagrliti ako mi bude teško? Gdje je moja mama kad je ne vidim? Hoće li netko znati da ne volim grašak? I najvažnije – hoće li se mama i tata stvarno vratiti po mene?

Prije nego što krenemo – upoznajmo vrtić.

Kažu da je nepoznato najstrašnije. Zato bi bilo lijepo da mi prije prvog dana pokažete gdje idem.

Prošećimo zajedno do vrtića. Pokažite mi zgradu, dvorište, ulaz. Ako možete, pričajte mi o tome što će se tamo događati. Recite mi da ću upoznati drugu djecu, da ćemo se igrati i da ćete se svaki dan vratiti po mene.

Nemojte mi pričati kako će mi tamo biti „predivno“ i kako sigurno „neću ni zaplakati“. Možda hoću. I to je u redu.

Možete mi reći: „Znam da ti je ovo novo. Možda ćeš biti tužan, možda ćeš se malo bojati. Mi ćemo ti pomoći i svaki dan ćemo doći po tebe.“ To mi zvuči puno bolje.

Ako je moguće, ostavite dovoljno vremena za prilagodbu. Ne planirajte prvi dan vrtića i istodobno veliki poslovni sastanak, liječnika, kupovinu, rođendan i generalno čišćenje stana.

Prilagodba nije utrka.

Nekome treba nekoliko dana, nekome nekoliko tjedana. I jedno i drugo može biti potpuno u redu.

A onda dođe taj dan. Mama i tata me dovedu do vrata.

Unutra je puno djece. Netko plače. Netko se smije. Netko mi pokušava uzeti autić. Netko me želi zagrliti, a ja još nisam siguran želim li da me itko grli.

Čujem nove glasove. Vidim nove igračke. Sve miriše drugačije.

A onda mama kaže: „Samo se ti lijepo igraj, mama i tata će brzo doći.“

Čekaj. Koliko je brzo?

Meni „brzo“ možda znači pet minuta. Mami možda znači nekoliko sati.

Zato mi je važno da kroz vrijeme naučim ono najvažnije: vrtić je sigurno mjesto, odgojitelji su osobe kojima mogu vjerovati, a mama i tata uvijek dođu po mene.

U nekim vrtićima roditelji prvi dan mogu kratko boraviti u skupini, u nekim nekoliko dana, a negdje je organizacija drugačija. O tome će vas najbolje uputiti odgojitelji.

Ako ste u skupini sa mnom, nemojte samo sjediti sa strane i promatrati me kao da sam upravo sletio na Mars.

Igrajte se. Istražujte prostor sa mnom. Pogledajte igračke. Ako se otvori prilika, uključite se i u igru s drugom djecom. Vaša smirenost mi puno znači. Jer ako mama izgleda kao da će svakog trenutka zaplakati, teško mi je povjerovati da je ovo mjesto baš tako sigurno.

E, ovo je posebno poglavlje.

Kiss and fly.

Zagrljaj. Pusa. Jedna kratka rečenica. I odlazak.

Ne deset poljubaca. Ne „još samo jedna pusa“. Ne vraćanje na vrata nakon dvije minute jer ste čuli plač.

Znam.

Teško je.

Ponekad plačem ja, ponekad mama, a ponekad oboje. I onda se svi zajedno jako trudimo biti hrabri.

Ali dug rastanak najčešće ne olakšava situaciju. Svaki novi „bok“ ponovno otvara rastanak i dugoročno mi može biti još teže.

Zato je bolje imati kratak, jasan i topao ritual.

„Mama i tata sada idu. Ti ostaješ s odgojiteljicom. Doći ćemo po tebe nakon ručka.“

Pusa.

Zagrljaj.

I – kiss and fly.

A što ako zaplačem?

Smijem.

Plač je način na koji malo dijete govori da mu je teško. Nije dokaz da je vrtić loš, da sam „nespreman“ ili da ste vi nešto pogriješili.

Nekoj djeci treba više vremena da se odvoje. Neka se smire čim roditelj ode. Neka zaplaču tek nakon nekoliko dana, kad shvate da ovo nije jednokratna avantura nego nova svakodnevica.

Sve to može biti dio prilagodbe.

Tijekom tog razdoblja mogu se pojaviti i neke promjene u ponašanju.

Možda ponovno počnem tražiti dudu koju sam već prestao koristiti. Možda se počnem buditi tijekom noći. Možda želim više biti uz mamu i tatu. Možda vikendom postanem posebno osjetljiv i ne želim se odvojiti ni na minutu. To se može dogoditi i nije nužno korak unatrag. Ponekad mi samo treba malo više sigurnosti dok se prilagođavam velikoj promjeni.

Vikend? Odlično. Samo nemojte očekivati čudo.

Nakon nekoliko dana vrtića možda ćete pomisliti: „Super! Napokon se naviknuo!“

A onda dođe subota. I ja se zalijepim za mamu kao naljepnica. Ne puštam je ni do kupaonice.

Mama se pita što se dogodilo.

Ništa posebno. Cijeli sam tjedan bio hrabar, a sada sam kod kuće, na svom poznatom terenu, s ljudima koje najviše volim. I možda mi je baš sada potrebno malo više blizine.

Zato nemojte vikend pretvoriti u test: „Hajde, idi malo kod bake, pa već si veliki.“

Nakon velikih promjena djeci je često potrebno upravo suprotno – više povezanosti i sigurnosti.

Ne treba mi modna revija.

Treba mi odjeća u kojoj se mogu slobodno kretati, igrati, penjati, sjediti na podu, istraživati i – budimo realni – ponekad se zaprljati.

Trenirke, tajice, pamučne majice i jednostavna odjeća praktičan su izbor.

Kombinezoni, komplicirana odjeća, košuljice i obuća na vezanje možda izgledaju preslatko, ali odgojitelju koji presvlači dvadesetak mališana istodobno neće biti omiljeni komadi garderobe.

U ormariću je dobro imati:

Ruksak, jaknu, papuče i ostale stvari koje se lako zamijene dobro je označiti imenom.

Jer ako u skupini ima dvadeset gotovo jednakih papuča, vrlo brzo možemo otvoriti istragu.

A duda?

Ako je još koristim – nemojte je se baš prvog dana pokušavati riješiti.

Vrtić je dovoljno velika promjena i bez dodatnog „od danas nema dude“.

Ako imam neki predmet koji me umiruje – dekicu, medu, krpicu ili neku drugu omiljenu stvar – recite to odgojiteljima i, ako pravila vrtića dopuštaju, ponesite ga. Takav predmet nije „razmaženost“. On mi može pomoći da dio sigurnosti iz svog doma ponesem sa sobom u novi svijet.

Mama zna kako zaspim. Zna da volim da me se prije spavanja malo pomazi po leđima. Zna da ne volim naglo gašenje svjetla. Zna da prvo moram imati svoju dekicu pa tek onda mogu zaspati.

Tata zna da ujutro ne volim odmah pričati. Zna koju pjesmicu najviše volim.

Baka zna da jedem bananu samo ako je narezana na kolutiće.

Sve to možda zvuči kao sitnica.

Ali meni nije.

Zato recite odgojiteljima kako izgledaju moji uobičajeni rituali, što me umiruje, čega se bojim i što mi pomaže. Ne očekujte da će sve moći napraviti potpuno isto kao kod kuće. Vrtić je drugačije okruženje i u skupini je više djece, ali informacije o meni pomoći će im da me bolje upoznaju. A upravo je upoznavanje prvi korak prema povjerenju.

I molim vas – ne dovodite me bolesnog u vrtić.

Znam da mama mora na posao. Znam da tata ima sastanak. Znam da nije lako organizirati čuvanje. Ali ako sam bolestan, trebam ostati kod kuće. Ne samo zbog mene, nego i zbog druge djece i odgojitelja. Vrtić je mjesto u kojem dijelimo igračke, prostor, pjesmice i zagrljaje. Viruse, ipak, ne moramo dijeliti.

Dođite. Stvarno.

To nije večer na kojoj će netko čitati pravilnik toliko dugo da ćete početi razmišljati o bijegu kroz prozor. To je prilika da upoznate ljude koji će sa mnom provoditi velik dio dana. Dobit ćete važne informacije o ritmu dana, prehrani, spavanju, boravku na zraku, organizaciji skupine i pravilima vrtića. Razgovarajte s odgojiteljima. Pitajte. Recite što vas brine.

Dobra suradnja roditelja i odgojitelja jedna je od najvažnijih stvari u procesu prilagodbe. Jer ako osjećam da moji roditelji vjeruju odgojitelju, lakše mi je izgraditi vlastiti osjećaj sigurnosti.

Onda mi dajte vremena.

Nemojte uspoređivati moj prvi dan s prvim danom susjedovog djeteta.

„On već ostaje cijeli dan.“

„Ona uopće ne plače.“

„A on već spava u vrtiću.“

Ja nisam oni. Ja sam ja i imam svoj ritam.

Možda ću se prilagoditi brzo. Možda će mi trebati više vremena. Možda ću jedan dan biti odličan, a drugi dan ponovno plakati na vratima.

To ne znači da smo se vratili na početak.

Prilagodba rijetko ide ravnom crtom. Više nalikuje na dječji crtež. Malo ide gore, malo dolje, malo preko papira. Ali ide.

I jednog dana…

Mama i tata će me dovesti do vrata.

Više neće biti velikog grljenja.

Možda ću im čak reći: „Bok, mama, bok tata!“ i otrčati unutra.

Mama će ostati na vratima i gledati za mnom. Možda će joj nedostajati moje male ručice oko vrata.

Ali ja ću već imati svoju malu ekipu. Svojeg prijatelja. Svoju omiljenu igračku. Svoju odgojiteljicu kojoj vjerujem.

I znat ću ono što mi je na početku bilo najvažnije: mama i tata uvijek dođu po mene.

Vrtić će postati moje poznato mjesto. Mjesto na kojem pjevamo, plešemo, smijemo se, svađamo oko autića pa se pomirimo, učimo čekati svoj red, učimo dijeliti, govoriti što želimo i što ne želimo. Mjesto na kojem rastemo.

A roditelji?

I oni rastu s nama. Uče pustiti malu ruku. Uče vjerovati. Uče da njihov mali čovjek može napraviti velike korake i onda kad ga oni ne drže za ruku.

Zato, dragi roditelji, kad dođe taj prvi dan, udahnite.

Pripremite ruksak.

Stavite rezervnu odjeću.

Provjerite papuče.

Udahnite još jednom.

Zagrlite svoje dijete.

Recite mu da ćete doći po njega.

I onda – kiss and fly.

Jer ispred njega nije samo prvi dan vrtića. Ispred njega je početak jednog potpuno novog, velikog i važnog poglavlja djetinjstva. A u vrtiću se, osim što se puno pjeva, pleše i igra, stvaraju i odnosi koje ćemo pamtiti cijeli život.

Hrabro, mališani.

A roditelji – i vi ćete biti dobro. ❤️